Razbaštinjena

Autor:

Benito Peres Galdos

Prevod:

Dalibor Soldatić

Pismo:

Latinica

Format:

130mm x 205mm

Obim:

510 str.

Povez:

Mek

Napomena:

Pogovor napisao Dalibor Soldatić

U pripremi

Compare
Podeli preko:

Razbaštinjena – Benito Peres Galdos

Objavljivanjem romana Razbaštinjena (1881), prvog naturalističkog romana u španskoj književnosti, Benito Peres Galdos (1843–1920) započinje novu etapu u svom stvaralaštvu, ali i prekida tradiciju poštovanja tehničkih i formalnih vidova književnih vrsta kako bi postigao veći stepen efikasnosti sopstvene ideološke i društveno-političke borbe na polju klasnih sukoba koje prikazuje u književnim delima.

Razbaštinjena zauzima posebno mesto u romanesknom opusu Peres Galdosa, ne samo zato što predstavlja riznicu originalnih likova, već i usled prisustva inovativnih postupaka koji će biti aktuelni u evropskim romanima XX veka.

Čitajući ovaj roman, imamo utisak da život piše knjigu kroz koju se spontano razrešavaju opšte dileme i problemi običnog čoveka. Razbaštinjena je revolucionarno delo koje treba iznova čitati da bi se sveobuhvatno spoznalo špansko društvo u vremenima duhovne i socijalne krize koja će postati prepoznatljiva i u izazovnim vremenima u kojima se nalazi savremeni čitalac.

Iz pogovora knjige Razbaštinjena – Dalibor Soldatić

Roman Razbaštinjena pojavio se 1881. godine, prvi deo u januaru, a drugi u maju. To je doba kada su španski realisti već objavili svoja reprezentativna dela i podeljeni su na idealiste:

  • Fernan Kabaljera,
  • Pedro Antonija de Alarkona,
  • Hose Mariju de Peredu

i realiste:

  • Leopolda Alasa Klarina,
  • Emiliju Pardo Bazan
  • Benita Peres Galdosa.

Huan Valera predstavlja posebno poglavlje u španskom relizmu. Osnovna linija podele proističe iz odnosa prema tradiciji, posebno prema veri i Crkvi kao instituciji. Roman Razbaštinjena u tom pogledu predstavlja odlučujući trenutak promene jer predstavlja značajnu obnovu španske proze.

Sa ovim romanom Peres Galdos se vraća tradiciji španske proze. Tradiciji započetoj sa Servantesom i pikarskim romanom unošenjem elemenata humora, ironije da bi se bolje uronilo u problematiku običnog čoveka, korišćenjem dijaloga, govornog jezika. U odnosu na tu tradiciju sada je pripovedačka tehnika nova jer se posmatra stvarnost, špansko građansko društvo, buržoazija, aristokratija i njihove dobre strane i padovi. Njegov roman, koji je imao sve uslove da bude tipična melodramska struktura, sudbinu glavne junakinje Isidore koristi za intelektualna razmišljanja o stvarnosti španske svakodnevice i oštru kritiku društvenog poretka.

Prvi pisac koji živi od pera

Treba imati u vidu da je roman namenjen Galdosovim savremenicima, stanovnicima Španije koja je prevashodno ruralna, sa još prisutnim ostacima neo-feudalne organizacije društva, i izrazito jakim prisustvom katoličke Crkve u svakodnevnom životu. U tom smislu uspeh pisca poreklom sa Kanarskih ostrva, što znači bez „regionalne“ podrške, koji se bavi svakodnevnom stvarnošću i nemilosrdno obračunava sa konzervativnim viđenjem budućnosti je još značajniji. Peres Galdos je prvi pisac tog doba koji živi od pera.

Postavlja se pitanje šta je to novo što donosi Peres Galdos, kada sve istorije španske književnosti govore o prisustvu realizma, odnosno realističkih elemenata, u njoj od samih početaka. Jer, neosporni su elementi realizma već u Spevu o Sidu. Da ne govorimo o pikarskim romanima i Servantesu kao tvorcu modernog romana, zatim španskom kostumbrizmu i sličnim pojavama. Galdos se razlikuje po načinu na koji pristupa stvarnosti jer kroz sudbinu pojedinca uspostavlju tu vezu između jedinke i životnih problema. Umesto tipičnih opisa situacija život izvire iz ljudskog postojanja.

Španija u XIX veku

XIX vek u istoriji Španije je vek krize. Od najveće imperije u istoriji zapadne civilizacije i šampiona pravovernog katolicizma Španija se gubitkom kolonija svodi na teritoriju koja pokriva Iberijsko poluostrvo. Na planu društvenog poretka njeni su problemi

  • politički apsolutizam,
  • dominanta uloga Katoličke crkve u političkom životu,
  • zaostajanje u industrijskom razvoju
  • sazrevanju srednje, građanske klase, tradicionalna i, po definiciji, konzervativna aristokratija.

Galdos izlaz vidi u laičkom društvu a za to su potrebne institucije koje će na odgovarajući način obrazovati mase. To je taj element naturalizma koji se nazire u ovom romanu. Za razliku od drugih realista, Galdos analizira ljudsku prirodu i traži te elemente koji pokreću pojedinca da bude to što jeste i vidi čoveka koji je proizvod svog iskustva i obrazovanja.

Krausizam

U tom pogledu Peres Galdos je pristalica krausizma. Filozofskog pravca koji je, sticajem okolnosti, uticajniji u Španiji nego u Nemačkoj, Španski krausizam pojavio se u Španiji XIX veka. Pojavio se pod uticajem učenja K. K. Krausa (1781 – ­1832), filozofa koji u Nemačkoj, u senci Fihtea, Šelinga i Hegela, nije mogao da se istakne svojom verzijom idealizma. Njegova popularnost u Španiji ne ogleda se u samom filozofskom sistemu i metafizici, već pre svega u naglašavanju moralnih načela. U jednoj dekadentnoj i korumpiranoj društvenoj strukturi kao što je španska u XIX veku, ta filozofija sigurno je značila otvaranje ka modernom dobu, Evropi i razvoju nauke. U tom smislu španski krausizam, više nego filozofski sistem predstavlja stav, u odnosu na pojedinca, porodicu, društvo.

Galdosove simpatije idu u pravcu stavova krausista. Posebno u odnosu na obrazovanje, ali isto tako, veoma brzo uočava nesaglasnost između teorijskog ideala i neposredne primene tih načela u španskom društvu tog trenutka. Njegovi likovi koji slede te ideale doživeće neuspeh. Galdosovi junaci nisu zagovornici jedne ideologije ili određenog filozofskog sistema. Oni se samo svode na jedan konkretan odnos prema životu, zasnovan na moralu kada je u pitanju pojedinac i kada je u pitanju član društva.

Revolucija iz 1868.

Revolucija iz 1868. godine doživela je neuspeh i na početku Restauracije Galdos vidi da filozofija racionalizma ne može da bude alternativa veri kao novi moral španskog društva. Odbacio je tradicionalni konzervativni katolicizam, neokatolicizam, ali uočava i ideološke slabosti liberalizma. Nova viđenja društva zasnovana na pozitivnim naukama vide se upravo u romanu Razbaštinjena. Dosta je pisano o španskom naturalizmu i uticaju Emila Zole. Galdos, koji prati kretanja u evropskoj književnosti nije mogao a da ne prihvati elemente naturalizma. Upravo s romanom Razbaštinjena on počinje da piše na drugi način.

Za razliku od prethodnih ostvarenja, dobro i zlo više nisu prikazani kroz idealizovane tipove, već se pokušava pokazati kako određene okolnosti ograničavaju i uslovljavaju ponašanje pojedinca. Određene konkretne istorijske okolnosti takođe utiču na strukturu društva i mentalitet pojedinca. Nesrećna sudbina Isidore, glavne junakinje romana je neizbežna. Od neostvarenog sna o plemićkom poreklu, bogatstvu i raskošnom životu ona završava prostituišući se zato što ne radi, nema obrazovanje. Struktura društva i priroda društvenih odnosa vrši pritisak na pojedinca.

Naturalizam

Treba napomenuti da naturalizam u Španiji nije ostvaren u čistoj varijanti, ni kod Galdosa, ni kod Pardo Basanove, ni kod Klarina. Štaviše, pažljiva analiza romana navedenih autora ukazuje na specifične varijante naturalizma kod svakog od njih. Jedna stvar im je zajednička, a to je da se suprotstavljaju idealizmu, mada duhovno ne nestaje iz romana sa savremenom temom.

U romanu Razbaštinjenja nalazimo sve karakteristične odlike naturalizma. Izostaje bezlični pripovedački postupak i objektivni pristup fikcionalnoj priči. Kod Galdosa, pripovedač upadu u naraciju često sa svojim komentarom. Ali Isidora neće ostvariti svoj san. Za razliku od romantičarskog romana, ili romana u nastavcima, ovde nema srećnog završetka i njen san o toplom zagrljaju markize koja je priznaje kao svoju zakonitu unuku i daje joj pristup porodičnom bogatstvu, neće se ostvariti. Prisutan je i uticaj društvenog ambijenta, rase, porodice, lošeg društva i genetskog nasleđa. Isidorin i Marijanov otac umire u ludnici, a na različite načine njihovo ponašanja u datim trenucima je na ivici ludila. Marijano je svakako najočigledniji primer građenja protagonista u naturalističkom romanu, počev od opisa užarske radionice, lošeg društva do završnih scena.

Galdos je pisac svestan mogućnosti svoje umetnosti, realizma nijansiranog sa naturalističkim odlikama. Pored toga treba istaći suptilan način na koji gradi lik glavne junakinje Isidore. Lika koji upoznajemo na osnovu njenog načina života a ne kroz razne epizode i događaje u kojima je ona protagonist. Ono što je novo u Galdosovom pristupu u ovom romanu jeste to da likovi nisu podeljeni na dobre i na zle a priori. Oni su svi rođeni jednaki, a zatim će vlast, vera, politika i novac uticati na mesto svakog pojedinca u društvu.

Isidora

Zanimljiva je i analiza Isidorine opsesije u utvrđivanju njenog plemićkog porekla. Mada pripovedač jasno ukazuje na činjenicu da se njene pretenzije zasnivaju na falsifikovanim dokumentima, Isidora i dalje gaji iluzije o svom plemićkom poreklu. Njena lepota uslovljava njen stav i ponos.

Čitalac povremeno stiče utisak da bi to trebalo da bude dovoljno u postupku dokazivanja porekla. Međutim, time Galdos ukazuje na pokretačku snagu iluzija i osećanja koja dopunjavaju racionalnu stranu svakog pojedinca i koje zajedno uslovljavajuju određenu viziju sveta. Pošto pripovedač zna krajnji ishod radnje romana nameće se zaključak da Galdos razvija ovu povest kako bi nam kroz tvrdoglavu upornost Isidore ukazao na snagu mašte, prisustvo iracionalnog u glavi, snovima i podsvesnom. Očigledno Galdos nije pisao roman da bi ukazao na grešku glavne junakinje, već da bi ukazao na dejstvo nepoznatih aspekata ponašanja ljudske misli, gde je čovek sposoban da zamišljenu stvarnost vidi kao verodostojnu. U glavi glavne junakinje svet iracionalnog postaje na taj način realan.

Postoji i drugi pristup ovom pitanju a to je da najveći broj likova brani postojeći status quo u društvu: sudije, advokati, Nunjes i Nones, Botin, Mikis, Bou, i to protiv pojedinca koji pokušava da promeni pravila igre. Isidorin pokušaj je pokušaj promene društvenog poretka, zasnovan na lažnim dokumentima i mašti. I zato je osuđen na propast.

Razdoblje 1872 – 1875

Istorijski, roman je smešten u razdoblje između 1872. i 1875. godine. To je doba kada na presto Španije stupa Amadeo Savojski. Zatim se vraća razočaran u Italiju, doba Republike i konačno Restauracije i povratak dinastije Burbona na vlast. Roman je pun istorijskih referenci. Referenci od kojih se neke i ne podudaraju sa tačnim datumima zbivanja, ali sve to ima za cilj da se usklade istorijski događaji i mesta sa zbivanjima predstavljenim u romanu i celoj priči da pečat verodostojnosti. Datumi, događaji, ulice i četvrti Madrida treba da doprinose utisku objektivnosti u pristupu autora stvarnosti.

Narativna tehnika u romanu Razbaštinjena

Retko koji španski roman iz tog doba sadrži toliko inovacija u domenu narativne tehnike:

  • personalizovan pripovedač,
  • unutrašnji monolog,
  • razlikovanje narativnih planova – pripovedača lika i samog autora,
  • dramatizacije priče,
  • korišćenje drugog lica pripovedača kada se protagonist obraća samom sebi.

Posebno je zanimljiva tehnika u kojoj glavni junak razgovara sam za sobom. Ti monolozi koje pisac uvodi putem zagrada (sam za sebe) produbljuju realistički pristup, verodostojnost slike stvarnosti, jer se pisac pojavljuje isključivo kao beležnik. Treba zapaziti zanimljiv kraj prvog dela drugog poglavlja drugog dela romana pod naslovom „Likvidacija” koji glasi: „Glas Isidorine savesti ili indiskretno ispitivanje autora, to što je zapisano važi.”

Riznica izraza i konstrukcija kolokvijalnog govora stanovnika Madrida

Jezik romana Razbaštinjena je jedan od najboljih primera pažnje koju posvećuje Peres Galdos spontanom govoru španskog naroda. Njegova proza je riznica izraza i konstrukcija kolokvijalnog govora stanovnika Madrida kojima dijalozi, direktni govor, dobijaju na izražajnosti, plastičnosti, koloritu i neposrednosti. Jedna od najvećih vrednosti ove proze proističe iz umeća autora da unese kolokvijalni govor u roman i tako stvori jednu intimnu atmosferu. Jezik junaka Peres Galdosovog romana je autentičan. Tako su govorili, i dobrim delom govore i danas, stanovnici Madrida.

Ta činjenica u priličnoj meri otežava posao prevodioca. Nisu malobrojni slučajevi kada se značenje pojedinih reči ili čitavih izraza ne može naći u standardnim rečima. Čak ni u specijalizovanim rečnicima kao što je Diccionario de argot español, Viktora Leona. Tu i tamo zahvaljujući Internetu i Word reference Forumu došli smo do rešenja. Na pojedinim mestima dragocena nam je bila studija Prilozi proučavanju kolokvijalnog jezika Galdosa (Manuel C. Lassaletta. Aportaciones al estudio del lenguaje coloquial galdosiano. Insula. Madrid. 1974. 293 str).

S druge strane, treba imati u vidu da je u pitanju španski jezik kojim se govori u XIX veku. U prevodu na srpski pokušali smo da tu nijansu postignemo donekle kroz sintaksičku strukturu i red reči u rečenici, a da opet ne dobijemo tekst koji je težak za čitanje. Pošto je u pitanju proza sa dosta kolokvijalnih izraza, negde smo bili primorani da improvizujemo i da u prevodu dajemo rešenja koja više odgovaraju kolokvijalnim izrazima srpskog jezika. U kojoj meri su data rešenja uspešna oceniće čitaoci. Nadamo se da smo uspeli da prenesemo na srpski autentičnost proze Peres Galdosa.

Galdos od popularnosti do nedovoljnog uvažavanja

I na kraju, treba napomenuti da je Galdos još uvek predmet polemika i protivrečnih stavova. Stavova koji idu od popularnosti do nedovoljnog uvažavanja. Kao pripadnik liberalne buržoazije iz 1868. godine i krausističkog reformizma, uglavnom ga se u tradicionalnim istorijama književnosti drži u senci drugih autora tog vremena. Međutim, treba reći da je Galdos ostavio značajan trag na razvojnom putu španskog romana. Demistifikujući deo istorije Španije, praktičnim uticajem svog dela na kolektivnu svest španskog naroda i nudeći jednu viziju budućnosti. Istorija i napredak su ključni elementi njegove vizije stvarnosti. Peres Gldos je menjao stvarnost i način da joj se pristupi u književnom delu. Time je sebe definitivno postavio na pijedestal autentičnog tumača španske stvarnosti XIX veka i kritičara lokalističke i provincijalne, tradicionalne Španije, pobornika jedne lucidne projekcije moderne Španije u budućnosti.

Meni

Razbaštinjena